Članci arhiva

Zašto je srdela iz godine u godinu sve sitnija? Pitanje o zabrinjavajućoj pecaturi sitne plave ribe koja je gotovo na granici dopuštene zadnjih godina ozbiljno muči ribare koji od nje žive, industriju koja je prerađuje i konzumente koji je uživaju.

Ali, što se točno događa sa srdelom i zašto je nekoć u kilogram ulazilo 35 prvoklasnih komada, a danas i dvostruko više sitnih riba, do sada je ostajalo bez konkretnog odgovora. Baš zato, zadarski ribar i vlasnik jednog od najvećih brodova na Jadranu, Mojmir Jurin iz Kali, to je pitanje javno postavio i Karmenuu Velli.

Slično i s inćunom

Glavni povjerenik Europske komisije za ribarstvo i pomorstvo u Zadru je s ribarima i ribarskim stručnjacima raspravljao o tome kako obnoviti osiromašene stokove sitne plave ribe u Jadranu kojima, nastavi li se izlov ovim tempom, između 2020. i 2030. godine prijeti katastrofalni scenarij potpunog kolapsa.

– Točno je da su se stokovi sitne plave ribe ispraznili, ali nitko ne govori o tome da zadnjih 15-ak godina u Jadranu imamo novu generaciju srdele, sitne ribe koja već sa 10 do 12 centimetara veličine u sebi ima ikru, što ste ranije mogli vidjeli samo na onoj od 30 centimetara. Mi ribari to vidimo svaki dan, vide to i znanstvenici koji nam dolaze na brod mjeriti ribu svako jutro, ali ne daju obješnjenje, srdela je sve sitnija. Slično je i s inćunom. Od pecature od 45 komada, došlo se na 70. O kakvom se fenomenu radi, je li riba manja zbog klimatskih promjena i globalnog zatopljenja? U ime svih ribara i drugih koji žive od ribe, molim znanstvenike da nam daju odgovor na to pitanje – ogorčeno je pitao Jurin.

Odgovor smo dobili i to od prof. dr. Ivana Katavića, znanstvenog savjetnika na Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu te profesora na Sveučilištima u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku koji je u dva mandata bio pomoćnik ministra i ravnatelj Uprave za ribarstvo.

Sedam puta više

– Na žalost, nije riječ o nikakvu fenomenu, o novoj generaciji ribe ili globalnom zatopljenju. Ovo što se sada događa sa srdelom je čisti krik prirode i jedini obrambeni mehanizam ribe na pretjerano izlovljavanje! Da bi uopće uspjela opstati i preživjeti pod takvim ribolovnim pritiskom, srdela je počela preuranjeno spolno sazrijevati kako bi mogla nadomjestiti ovoliki izlov. I zato danas imate ribu koja već sa 10 do 12 centimetara veličine ima u sebi ima ikru, što je ranije bilo nezamislivo. Ovo čemu sada svjedočimo odgovor je prirode koja je jednostavno prisiljena obraniti se od onoga što joj se događa, a to je pretjerani izlov – jasan je Katavić, a u prilog tome idu i brojke od 2001. godine, kada je domaće pelagijsko ribarstvo doživjelo ogroman zamah, do danas. Od dotadašnjih 11 tisuća tona, izlov sitne plave ribe povećao se za čak sedam puta, na nevjerojatnih 70 tisuća tona. U vrlo kratkom vremenu u Hrvatskoj su povećane i prozvodnja i potrošnja ribe, snažan uzlet doživjela je riboprerađivačka industija i uzgoj tuna, a domaća flota koja cilja malu pelagičnu ribu, ponajprije srdelu i inćuna, posljednjih godina bilježi rekordne ulove. Zbog takvog, povećanog ribolovnog pritiska na sitnu plavu ribu s obje, istočne i zapadne strane Jadrana, priroda je odgovorila preuranjenim spolnim sazrijevanjem ribe. I to ne samo srdele i inućuna, upozorava Katavić.

Spas isključivo u žrtvi i postu od pretjeranog ribolova

– Sva dosadašnja iskustva pokazuju kako kvotni sustav najčešće nije davao rezultate, već je spas isključivo u žrtvi i postu od pretjeranog ribolova. Najbolji primjer za to je tuna, koja je spašena zahvaljujući zajedničkom dogovoru na svjetskoj razini. Već za četiri godine plan obnove prirodnih zaliha plavoperajne tune pokazao je pozitivne učinke u obnovi ribljeg fonda. Sada svi od toga imamo koristi, podjednako ribari i uzgajivači. Dobra je vijest da će kod srdele i inćuna ta obnova ići puno brže nego kod tune, jer ta riba ima znatno kraći životni ciklus i ranije sazrijeva. Ukratko, jedini način za spas sitne plave ribe je racionalno, razumno i odgovorno upravljanje pelagijskim bogatstvom koje imamo da ne bismo u suprotnom morali zatvarati riboprerađivačke pogone koji su po dalmatinskom zaleđu niknuli zadnjih desetak godina – završava Katavić.