Članci arhiva

Internet portal Slobodne Dalmacije zadarski.hr donosi fotoreportažu o kaljskom Ribarskom obrtu 'Moćun' vlasnika Marka Kolege - Drhćija koju prenosimo u sažetom obliku:

- Tako je nastao Ribarski obrt 'Moćun'. Mala je to firma po broju zaposlenih, svega ih je šest na plaći uključujući Marka i suprugu Katarinu, dok Venci i majka Gracijela pomažu. Pa čak i Markov sin Ivano (6) koji se zaigra soleći srdele.

Cijeli je pogon smješten u njihovoj obiteljskoj kući, riba se suši na tiramoli na terasi Markovog dnevnog boravka, a u prizemlju je radna komora u kojoj se riba čisti, marinira, soli, priprema za sušenje. Međutim, godišnja je proizvodnja impozantna: prerade čak 250 tona ribe, asortiman im se sastoji od čak 40 različitih vrsta ribljih delicija, samo tunu konzerviraju i mariniraju na 10 načina. Osušene morske mačke i pse, raže i slastice, malu rođakinju raže, trpinju, suše i do godinu dana, a onda vakumiraju. Čiste repove kozica i škampa pa mariniraju, kao i hobotnioce, kozji sir umotaju u file inćuna pa takav zalogaj slažu u staklenke... Ipak, prvi i najveći posao im je poluproizvod: u velike kace sole srdele i inćune pa tako usoljene izvoze, u Italiju, Španjolsku.

- Svu ribu kupujemo od kooperanata, a ako igdje ima friške ribe stalno i u dovoljnim količinama to je u Kalima. Pa ovdje je 80 posto hrvatske ribarske flote, a moje je pravilo da moramo raditi samo s ribom koja je tek došla iz mora. Na nama je da sačuvamo izvorni okus ribe i mora – energično nam objašnjava Marko zvani Drći.

- Deset godina, deset godina sam vodija rat s ovima mojima u kući da im objasnim što ja to hoću – da je ono što su radili i kako su radili naši stari najbolje što možemo napraviti i ponuditi, da smo mi na izvoru. Proglasili su me ludim! I tribalo 6,5 godina da skupim sve papire da krenemo u pravu proizvodnju i da bi imali pravi legalni proizvod. Je, radimo puno, i po 12-13 sati dnevno, ja jesam direktor ali kad je vrime soljenja ribe, a evo sad dolazi vrime inćuna, cili dan proveden s rukama u soli – srčano objašnjava Drći.

- Gdje prodate sve te delicije? Tko ih uopće kupuje, recimo, sušenu ribu? - pitam.
- Virovali ili ne najviše tu u kući, ali i po restoranima od Dubrovnika do Istre. Kad nađete restoran u Dubrovniku u kojem nude sušenu ribu znajte da je došla iz Kali. A sa zadarskim ugostiteljima uopće ne radim, njima ovo ne triba, oni imaju Metro. Svaki grad u Dalmaciji i u Istri ima svoju kužinu, svoja jela po kojima je poseban, samo Zadar nema. A najbliže su izvoru, mogu birati najbolje i na otocima i po zaleđu. A reći ću vam i to da na svakom našem proizvodu ugostitelj može zaraditi i pet-šest puta. Ako ga je volja i ako zna – postao je pomalo ljut Marko.

- Ma isto mi nije jasno da sve što radite napraviti ovdje u kući. Da nemate neki skriveni pogon?
- Nemamo. Povirite na taracu. Virovali ili ne tu se suši ni manje ni više nego tona ribe. I tu joj je najbolje, prema Velebitu, u hladu, na propuhu.

Našem se malom društvu priključio i Drćijev najbolji prijatelj, a sada prvi suradnik Marin Vidov Bijele. Skupa su i u jednom od kaljskih momačkih društava. Njihovo se zove Štakori...

ČITAVU FOTOREPORTAŽU PREGLEDAJTE NA STRANICAMA PORTALA ZADARSKI.HR

(Piše: Mario Vuksan, Snimio: Luka Gerlanc)

Tražilica

Rujan 2017
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1