Članci arhiva

 
Ima neka tajna veza, Kali i Slavonije. Osijeka i Vukovara. Oranica i muora.
Sijačic,traktorov i brodi sa hiljadu ferualov.
 
Slavonija Baranja Srijem.....ulice izgubljenog djitinjstva, vrimena,napuštene.
Kruaj nike loze. Niki novi kontinenti. Tuje muore i sunce. Tuje rike i ravnice.
 
Vukovar, Erdut, Zmajevac,Kutjevo,opg Šimanović.....Ko i svake godine,tako se i vje naša "po živuot vridna" družina, zaputila na svuoj put. Kako su dan prije darovali svoju tekućinu,tako se odlučilo barin duplo refati,jerbo ne govoru doktori zanišće da je vino zdravo za krv,za srce,za sve. Kako je bilo planirano,tako smo se svi držali plana i nacrta našega Daria. Vukovar, Osijek baza, Erdut, Zmajevac i vinarija Josić, Kutjevo, i za žuntu,da nan ča ne bude dograda, OPG Šimanović u Donjoj Zdenčini.
 
Vukovar
 
Mozda je bas buog hti da Vukovar stavi na sun rub naše nan domovine,na branik, jerbo će jedino tako,svuas nuaruod pruojti tin putun, i viti sve ča su prije prolazili naši branitelji, naša mladost,naša dica kimi je neko otkinu to djetinjstvo,starčad i nemoćnih potira sa svoga ognjišta. Svu golgotu,tijeski križ nepregledne ravnice, puta krez blato,kukuruz,a za većinu i kruaj. U jami, crne i bogate hrvatske zemljie,kua još uvik skriva kosti...kosti nestala 63 anđela.  Branitelji,logoruaši i vukovarci znaju di moru biti,ali...istina se sakriva. Sakriva je Dunav,sakriva je Ovčara,sakrivaju sive zgradurine. To je ona nemoć ku je spominja nuaš Vjeran Nadinski, branitelj Vukovara, veteran 204 vukovarske briguade,zapovjednik na trpinjskoj i borovoj cesti, logoruas srpskih koncentracijskih logora,i nuaš vodič Vukovarun. Zarobljen je u Borovu naselju,odvedin u logor Stajićevo pa Sremsku Mitrovicu. Devet miseci torture,mučenja i razminjen u Nemetinu 14.8.1992.
 
Nemoć da je kruaj,nemoć da ne moreš nikomu pomoći,a unda...20-tuak godin kašnje,nemoć da se sve meće pod tapet. Da živiš i ruadiš uz onoga ča te tuka,skuakua po tebi,lomi ti svaku košćicu u tilu,svaki dio srca hrvatskog. Svu snuagu i živuot cidi iz tebe. Sve ča si spreman bi dati za slobodnu domovinu. Da bi neki to olako shvatili i samo eto,pojuavili se u koloni sjećanja,oli zalipili status na fb.
A sve druge žrtve za domovinu,pod imenun Dana sjećanja Vukovar i Škabrnja, pantimo u  Iloku,,Dalju,Sotinu,Aljmašu, Borovu naselju, Trpinji, Pakracu, Petrinji, Jasenovcu, Osijeku, Sisku, Okučanima, Nuštru, Dubrovniku, Zadru,  Nadinu, Kijevu, Kruševu, Cavtatu, Konavlima.. Lovasu i Tovarniku, di su zaklali 15 civila,a njih pedesijet odveli u "berbu". Natirali jadni ljudi da se držu za ruke i rasiru i očistu mine. Čin je prva eksplodirala,krijenu je rafual po njimi. Sića se Mitnice, di je Vodotoranj ki i dan danuas stoji i prkosi,iako svakodnevno granatiran, Sajmišta kuo se ne spominje baš,i jedino mesto di nisu naši branitelji došli,nego ka se dogodi najveći zločin u povijesti, izduklec su ih u traktorimi vodili uskun cestun pu Ovčare.
 

Iako je običaj nuajprije se zaustaviti u buolnici, mi smo se radi doba dana zaputili pu Ovčare, Spomen doma i memorijalnog groblja,a kašnje u podrum buolnice,pogljedali film i kruatko razgljedali uži dio gruada.
Sve ča je pričua već znun, ali...iznova te pogodi,ostavi bez riči. Jednostavno ne trebaju. Ovčaru je preživilo samo njih troje, Vilim Karlović, Hajdar Dodaj i Dragutin Berghofer Beli,koga je spuasi sin prijatelja,vrnu u Vukovar da bi se nastavila mučenja po logorim. dvua su iskočila nuocu iz prikolice,a tretog je prepoznua jedan ko svoga susjeda,i ki znua kako,izdvoji ga i vrnu u logor. I upravo oni su svidoci da se pronašla jama,di su zakopane kosti 200 nedužnih civila,ranjenih,osoblja buolnice,novinara,ali i struanih branitelja ko ca je Jean Michel Nicolier,čigove se kosti još truažu,a u Vukovaru most nosi njegovo ime.
Čovik ki je to leto moga uživati na Azurnoj obali,namisto u strahotami srušenog Vukovara.
Nuajmlađa žrtva Ovčare je Igor Kačić, dite o šesnaest godin. Jedini zločin mu je bi,ča mu je tuac bi branitelj, Petar Kačić,još jedan heroj Vukovara. Na mestu jame,posuađeno je 200 čempresa za svaku žrtvu, i spomenik ki je svuder isti, na svimi mestimi masovnih grobnic domovinskog rata. Spomen dom Ovčara, zloglasni hangar,zuadnja postaja križnog puta. Mesto di je i srpski odvjetnik žrtav reka da ne postoji gore, da se moru čuti jauci i viti njihova izmučena tijela iako oto nisu. Škuri hangar,i zaruzinala metalna,mecimi izbušena vruata, 261 fotografija na zidu, različitih imenov i datumov rođijenja,ali svimi isti dan smrti. Kje se pualu i nestaju. 192 identificiranih od njih 200. Uz sun zid ukrug,ustaklu na slami su stvuari nuajdene uz njih,oli su ih obitelji donile.
U sredini hangara nalazi se "Spirala zla". Obrnuta spirala sa imenimi žrtav, simbuol vira ki je poguca njihovi životi, a na dnu gori lumin. Na plafonu je isto toliko letrikic,za svakog po jedna. Na Ovčari je ubijin i Siniša Glavašević,jedini gluas ratnog Vukovara. Ki je vuapi za pomoći svaki dan. Ko i doktorica Vesna Bosanac. I vajk su govorili sutra,sutra dolazimo. Sutra dolazi pomoć. Sve doklec tog tužnog 18.studenog, pok.Ivan Kovač ni uputi zuadnji poziv, "halo" Osijeku: "Isključite veze sa Vukovarom. Više neće trebati."
Memorijalno groblje,di smo isto ostavili vijenac i zapualili sviće,a jua san se odmaknula i zapualila jednu najvećemu od svih, generualu Blagi Zadru i njegovomu sinu Robertu,a malo dalje od njih spi heroj Trpinjske ceste, legenda i njeguov zamjenik Marko Babić. U sredini stoji spomenik svimi žrtvami i vječni plamen,a iza njega grobnica,vječno počivalište 938 žrtava. Od nuajmlađe bebe 5mj,do starice od devedesijetuak godin.
938 bijelih križov,938 nevinih anđela.
 
Buolnica
 
Na ulazu stoji crveni,veliki križ. Cielo vrime je bi na krovu,i ni spriječi svakodnievno zasipanje granuatami,avionskimi bombami. Po 70-80 granuat,dikoli i deset put vise padalo je na buolnicu. I nider u povijesti ne postoji da je ikad tako bilo. Kad se vise ni moglo,sve se premestilo u skuceni podrum. I ranjenici,i dica, osoblje buolnice i njihove obitelji. Svi su živili u tuoj buži bez sunca i miseca. I sad pogled na te sobice, ostavi te bez zruaka,a kamoli provijesti toliko vrimena unutra. Najpotresnija od svih je Soba smrti. Iz kje se ni vraćalo, i svi preživili govoru,da su mirisi i zvuci jos živi. Soba sa špećima,a u sredini crvena kocka i sviće. I gluas. Gluas ki izgovuara imena svih žrtav, ubijenih i nestalih. I sve je ostalo isto ko te 91. Ko toga dana ka su izvedeni,na zuadnji ulaz buolnice i povedeni kako su unda mislili u slobodnu Hrvatsku. Nika se nisu vrnuli doma.
Muk,tišina i nuada. Da će žrtve dobiti mir i pruavdu,a nestali biti pronuajdeni i dostojanstveno zakopani. Danuaska,nasuprot toga ulaza,stoji za neverovati ta ista zastava pod kun je toliko zla učinjeno. Koda in sve one havarije nisu bile dosti,nego je trebalo i veleposlanstvo oto staviti.
 
Gruad ki je broji 45000 ljudi, danuas jedva ima 18000,ča je nekad zapošljivala tvuornica Borovo samo.
 
Ime Vukovar su i sve žrtve VRO Gusar a za nuas VRO Maslenica, 22.1.1993., VRO Zima 94. 29.11.-24.12.VRO Skok1 7.4.1995. VrO Bljesak 1.5.1995. VrO Skok2, 4.-11.6.1995. VRO Ljeto '95, 30.7. i mater svih operacij Oluja......niko se ne siti,a trebali bi. Svaki dan svojuoj dici spominjati da se nika ne zaburavi  Ka smo hodili ća sa Ovčare, dosla san do njega,pružila ruku i rekla: Svaka Vam čast,što ste uza svu muku,strahote preživljene u opsadi i devet mjeseci logora, našli snage da prenosite svima istinu Vukovara. Pravu,a ne onu koju drugi žele da se čuje."
Reka je da mu je to dužnuost, prama onimi kih više ni, prama zločinu ki se nika ni treba dogoditi. Prama nepravdi kua in se sa doguađa. Muoj prvi posjet Vukovaru bi je prije osan godin. I znala san još unda,da nijeće biti zuadnji. Dok su većina njih uživala kašnje u podrumimi vina,dok su gljedali plodne ravnice, u mojimi mislimi,koda su preletili ti jadni ljudi. Koda san ih mogla viti di se sakrivaju iza stabla,šuljaju po polju,ali i ranjenih,mrtvih. Niki nemir se uvuka u misli dok smo hodili prama jami. Svaku njegovu besidu san upijala, makuar znun vec sve.  Ali, zelin čuti svaki jecaj ki mu ni izlazi iz ust, i ka zastane,koda ce se suza iztalagati niz obruaz. Ali...hruabro govori, ne sakriva nišće. Jerbo kako sakriti da te dojučeruašnji prijatelj odrijedi za u logor, za put u nepoznato? Kako razumiti da je odjedanput potonulo sunce,a tiješki crni oblaci se navukli,i velike gozdene tice počele sijati zlo? Kako razumiti smrt dicije, stuarih,ranjenih? Ne postoju riči.
 
Erdut
 
Već se smrklo ka smo se zaputili prama Osijeku i hotelu. Prolazimo Trpinjskun cestun. Onun istun di je uništen nuajveći bruoj tenkov,njih 400, a najveći dio Marko Babić. Poznatija još ko "Groblje tenkova". U čuast svima,i heroju Vukovara Blagi Zadru,podignut je Spomen dom braniteljima. Nismo stajali,ali za mene je to nuada da cu se vrnuti, i sve još jedanpu pruojti, pomoliti se.

Dolazimo u Osijek i čin smo ostavili bagaji,kalali smo se na vičeru. Ni cijeli dan karocuanja u autobusu,ni nas omelo da zapivamo,ko ča je i običaj. Kašnje su se neki zaputili iskati zabavu,a niki pu postelje. Posli marinde i kruatke šijetnje, put nas vodi u Erdut. Muali gradić skruoz na suamin kraju naše domovine,pa ni ni čudo da smo svi dobili pozdrav "Dobrodošli u Srbiju". Ni nika bila niti će. A ni daleko, ča bi mi rekli, pljunuti moreš na kruaj.
 
I ko ča je 2008. bi Ilok tako je i vuaj pu cilj podrum. A Erdut se ima čin pohvualiti. Vinogradi, podrum, voćnjaci i najviša buačva na svitu. 75000 litar erdutske graševine. Jerbo je prije bila u Kutjevu,pa su se dositili da bi i oni mogli oživiti vuaj kruaj, a to je bi pun pogodak za furešti. Povijest erdutskih vinogradov je iz 18.stoljeca, kad je barun Johann Baptista Maximilian učini stuari podrum,a kasnje ga kupuje Ivan Kapistran pl.Adamovich de Csepin.  Fanny Adamovich bila je prvi član trajno nastuanjena u Erdutu, u 19.st.kad datira i dvorac u komu živi sa svojin mužuny Ervin pl. Cseh. Uz njega se viježe i legenda,ku smo poslušali u suamin podrumu.

Bi je strastveni vinuar i kartuaš. Učini je pijet buačvi o caklenih tikul. I sve su bile pune osin jednije. Un bi se sakri unutra,a ženi reka da je na putu. I kartua. Ni se niko od nuas usudi zavuci unutra i viti koliko mesta ima. Verovali smo legendi. A legenda govori da je i nadogruadi na dvorcu kulu,i jopet za kartuanje,njih četire je moglo stati. Posli ćakule,vrime je bilo i za isprovati sva ta vina čigovi su se mirisi ovijali kolo nosov nan dok smo bili doli. Poreštali smo se kolo najviše buačve na svitu, niki su samo slušali, a većina njih uživala u vinimi najvišeg vinograda.
Posli dobrodošlice i obeda, gremo nazad pu Osijeka. Malo počinuti, pa se parićati za večeru ko Josića,našu stalnu bazu u Baranji, Zmajevcu. Morun priznati da me malo razočuaralo. Spiza je bila dobra,ali....ni sjena prvomu posjetu ka smo već posli juhije svi bili na nogami,pivali i divljali. Neznun jesu li jisti ili ne,ali tamburuaši su zakuazali vuaj pu. Rekli bi naši stuari, ka ti noge suame puočnu plijesati,moruaš se skočiti. Tu večer, nišće. Puno njih ni ni bilo zadovuoljno tolikin putun,a zanišće,a i jua mislin,da je unda bilo bolje. Ali nema veze, lipo smo vičerali,niki kušali vina, proćakulali,i kolo jedanaest se zaputili nazad u hotel. Jopet repriza prve večeri,ki u disko, ki pu Tvrđe a niki drito leci.
 
Kutjevo
 
Dogovor je bi u 9ipo partenca. Mi smo odlučili učiniti malo đir do pijace,viti ča ima,ali meni je želja bila puojti do mesta di se pisala povijest. Povijest Osijeka,novije doba, nepokorenoga gruada. A sve se smestilo na jednuoj cesti,prije 27 godin, ka je muali čovik, sa crvenin fićun odluči stati rame uz rame velikoj grdosiji, guozju i topu, agresoru i neprijatelju. Na čuast i spomen, osiječani i gruad su učinili instalaciju, i da se nika ne zaburavi, niti žrtve kje su pale u obrani gruada. Srce mi je bilo na mestu, jer ča 2008. i sad,prošla san cijeli gruad. Bilo je nekoga grintanja,a mozda i sa pravun,da se ni ni vidilo gruada,ali moga je ki oće. Ko i jua i ko ča ćete viti na fotografijami.
 
Dugasti je put, a želis sve obuajti. Pa smo veli dio puta bili u autobusu. Ko ca je neko reka, dobro da se i un morua odmoriti od puonoć,jerbo ki znua di bi dospili. Pomalo napušćamo Osijek,i ravnice, i krez Park prirode Papuk dolazimo u Požeško - slavonsku županiju, krez nepregledni vinogradi do suame vinarije i kutjevačkih podruma. Dočekala nas je Valentina i započeli smo nuaš obilazak. Dolazimo u još jedan stuari podrum iz 13.stoljeca. 

I tamo postoji legenda, o barunu Trenku i carici Mariji Tereziji,i stolu o kamika. Zatvorili bi se unutra i to ne samo za voditi razgovori. Mi smo legendu čuli, ali nijeću pošpijati. Ko vas put nanesije namo, vridi čuti. Bilo je smiha. Posli puno vlasnikov, vridan spomena je barun Turković, ( 1882-1945) i njegova fameja,kua je podigla kutjevački vinogradi do najvećega procvata i postaju poznati u svitu.
Danuas je Kutjevo d.d. najveći proizvođuač vina u Hrvatskoj, i izvozi se na svi kontinenti. Mi smo imali degustaciju,ki voli, a i platu sa proizvodimi domuaćih opg-eova. I premijeru kušati prvi graševinu, kua će za ki dan tek na police. Ko ča su se neki nakrcali buoc i zalih u Erdutu,tako ni ovde nisu pošli ća pruaznih ruk. Niki vino,niki čaše,sir,meda,marmeluade. Sve delicije voga kraja. Kolo ure,vrime je za nastaviti put dalje, put prama doma.
 
Ko i zuadnje 2-3 godine,tako je i sa bilo obavezno zaustuavljanje i kuasni obijed na opg Šimanović, di su nas dočekali domaćini sa muzikun i dobrun spizun,ali i organizatori posjeta vinskimi podrumimi. Kako kualjane vajk imaju privilegije neke,kako bi Dario reka,tako je bi rijed odužiti se i zahvualiti barin vičerun. Kolo sedan,vrime je za uputiti se doma. Uz jedno zaustuavljanje,dolazimo u Gaženicu i pomalo plovimo prama Kalimi.
A moje misli su još uvik ostale gori. U Vukovaru. Niko nepisano pravilo i običaj je da se reču dojmovi,na mikrofon u autobusu. Osin Kanarina ki je zapiva prije nego se iskrcua u Zagrebu,niko ni rič prozbori. Jeli zbog umora, sramežljivosti, ki znua? Jua svuoj osvrt uvik dun slovimi nego gluasun. Ovako,uz milijun slik,a neke govoru i vise o riči.
 
Samo jedno znun,muoj drugi posjet gruadu koga su žrtvovali,na oltuar domovine, ljudimi ki počivaju na memorajalnomu groblju,neće biti zuadnji. Dužni smo vajk spominjati,dici,putniku i nuamirniku ča bi rekli, da se nika ne zaburavi nuajveći zločin na vimi prostorimi.Pa i moja kćijer od pijet godin je teti u vrtiću rekla, da je bila u Vukovaru i na mestu di je puno ljudi umrlo. Sa znun, da san ih dobro naučila. Da ni domovinski rat samo Oluja i 18.11.nego puno, puno više,a svima je simbol gruad na Vuki i Dunavu, di počivaju kosti naših branitelja domovine.
 
"Ako vam je težak taj stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati".
Citat je to ki pise na vecini spomen ploč palih branitelja.
 
"A grad, to ste vi", reka je Siniša Glavašević duavno,a prenosi se uvik.
Vukovar to smo mi. Hrvatska.
 
Do nekog novog izleta, ki je uvik do u detualja isplaniran,lipi pozdrav svima.
Barbara Kurtin