NAJAVA: Srijeda, 20. srpnja u 21 sat na srednjoj rivi luke Mul u Kalima - Ljubavna komedija KRONIKA SEOSKE LJUBAVI

˝Kronika seoske ljubavi˝ je ljubavna komedija koja kronološki prati stavranje jedne netipične veze. Tekst progovara o samoći I potrebi za bliskošću koja ne poznaje godine. Glavni protagonisti su Ljubica i Milivoj, potpuno različite individue koje na kraju ipak pomire sve svoje različitosti i ostvare odnos.

Produkcija: Teatar Rugantino | Tekst: Ivan Vidić | Režija: Dario Harjaček | Glume: Gordana Gadžić i Sreten Mokrović

Više na poveznici: http://www.rugantino.hr/kronika_seoske_ljubavi.html

O PREDSTAVI - AUTOR IVAN VIDIĆ

Dvije osobe osebujne povijesti, dva samotna ljudska stvora i, istovremeno, dva usamljena srca, svako na svoj način u prijelomnom trenutku svog života, susreću se na teško odredljivoj granici koja dijeli bučnu i kaotičnu civilizaciju i osamu prirode, tamo gdje se gradska periferija neprimjetno prelila u mir utihnulog sela.

Nakon godina provedenih u gradu i posla koji ga je umorio, razočarao na razne načine i odbio od ljudi, Milivoj se povlači na selo da bi svoje rano umirovljenje iskoristio za nov početak i drugačiji, sretniji i mirniji nastavak života. Samostalan je, ima svoj mali OPG, bavi se uzgojem peradi i proizvodnjom jaja u partnerstvu s prvom susjedom, lijepom Ljubicom koja kao i on proživljava samotni život svojih zrelih, srednjih godina. Oboje kao da doživljavaju ostvarenje suvremene ideje vremena, one o slobodi i samodostatnosti. Ali za uspjeh takvih poduhvata, ubrzo se uspostavlja da je glavni uvjet – ljubav. Izazovi koje donosi ljubavna žudnja, strast i pitanja o smislu i uspješnosti vlastitog života, kombiniraju se s problemima i strahovima vremena; i zato njihova svakodnevica ponekad podsjeća na san, u kojem se lakoća u trenu zna pretvoriti u težinu, ljubomora u noćnu moru, a ozbiljnost naglo prasne u komediju i smijeh.

Kronika seoske ljubavi odvija se u našem vremenu koje često udaljava ljude jedne od drugih i dovodi u stanje prisilne samoće. Koincidencijom, tako je i u danima aktualne zaraze. Izoliranošću – bila ona prisilna ili dobrovoljno odabrana – narušen je prirodni sklad, poredak u društvu i u dušama ljudi. Za ponovnu uspostavu reda u poremećenom ustrojstvu kako vanjskih, tako i unutarnjih svjetova, važnost ljubavi i bliskog ljudskog dodira kao da nikad nije bila veća.

DARIO HARJAČEK, REDATELJ

„Grad je pakao, opasan je i prljav i nikad se ja nisam s njim srodio, jer ja sam dijete sela“, izgovorit će u svojoj ispovijesti šezdesetineštogodišnji Milivoj, umirovljeni branitelj koji se nakon dugotrajne parnice izborio za svoju ratnu mirovinu nakon što se na njega srušio ormar s registratorima. Milivoj je bio pripadnik vojne pravne službe. Nakon silnih životnih razočarenja, Milivoj će svoj mir pronaći na selu. Sa susjedom Ljubicom, bivšom prvom pratiljom neimenovanog natjecanja za miss, ući će u biznis s jajima. Kuća do kuće, kokošinjac do kokošinjca, Ljubica i Milivoj razvili su susjedski i poslovni odnos koji nije nimalo idiličan. Milivoj je krut, nespretan, ne baš naročito praktičan čovjek, idealist koji se bori u glavi sa cijelim svijetom, što ga čini osamljenikom i svojevrsnom modernom varijantom Don Quijotea, dok pokraj njega živi Ljubica – samouvjerena žena, velikog životnog iskustva, nesalomljivi životni borac, ženstvena, putena, ali i duboko razočarana u cijeli muški rod.

“Kronika seoske ljubavi” ljubavna je komedija koja kroz period od četiri mjeseca kronološki prati stvaranje jedne netipične ljubavne veze. Ivan Vidić napisao je tekst o samoći i o potrebi za bliskošću koja ne poznaje godine. U središtu njegove priče nije neki mladi par, već ljudi koji sa sobom nose velike terete životnih spoznaja i samim time daleko su oprezniji, sumnjičaviji prema otvaranju vlastitog srca. Što znači zaljubiti se u već ozbiljnim godinama? Nosi li to sa sobom veću dozu racionalnosti i nedoumica preko kojih koračamo kao preko klipova koje sami sebi podmećemo pod noge ne bismo li spriječili da još jedanput u životu doživimo ogorčenja i razočarenja? Može li ljubav
rasteretiti našu prošlost, naše strahove, frustracije? Sami smo sebi najčešće najgori neprijatelji, a to se kroz Vidićev humorističan i vrlo često groteskni jezik ponavlja kao lajtmotiv.

Spajanje ovo dvoje ljudi na momente djeluje kao kompleksni psihološki rat u kojem pobijediti znači prilagoditi drugu osobu sebi, posložiti je sukladno vlastitim životnim doktrinama. A to je upravo ono radi čega se ljudi razilaze. Ljubica će reći: „Poznajem sebe – kad bih bila prisiljena baviti se s njim, vrlo brzo bi došlo do toga da ga počnem popravljati, i kad mi to ne bi pošlo za rukom, a ne bi, došla bi mi želja da ga zatučem.“ I zato bismo u prvom redu ovu Vidićevu kroniku mogli promatrati kao kroniku prihvaćanja drugog onakvim kakav jest, a to je temelj svake prave ljubavne priče. Zavodljiv, kompleksan, na momente pun apsurda, a opet beskrajno analitičan u sagledavanju današnjeg vremena, ovaj tekst naizgled stvara vrlo surovu sliku čovječanstva, no on istovremeno posjeduje i veliku lakoću, zabavan je i duhovit. Ljubica i Milivoj u bijegu su pred današnjim svijetom, no taj je svijet brži i lukaviji od njih samih. I zato nakon svih manevara kroz koje se obračunavaju s tim svijetom, dolaze do utjehe koja se nalazi u bliskosti, u ljubavi, u mogućnosti da život može biti i jednostavan.